Daleke destinacije - Kina

Šta treba znati pre putovanja u Kinu

Ako ste čitali naše putopise iz Kine, onda znate da nam je ovo jedno od omiljenih putovanja do sada. Kina je jednostavno potpuno drugačija od onoga kako smo je zamišljali. Da, gužve su nekad nesnosne, jezička barijera otežava stvari i lokalna hrana ume da bude previše zaslađena ili začinjena – ali osim ovih par stavki koje važe i za mnoge druge zemlje koje smo posetili, putovanje u Kinu je daleko lakše i lagodnije nego što smo verovali da je moguće.

Godinama smo odlagali put u Kinu jer smo mislili da će nam odlazak u drugu najmnogoljudniju zemlju na svetu (Indija sada drži prvo mesto) biti previše naporan, stresan, zahtevan – jednostavno previše! Nema kakve sve savete i upozorenja nismo pročitali, od toga da nema šanse da će nam raditi net i da nećemo uspeti da kupimo ulaznice za neke popularne atrkacije do toga da Kinezi nisu čuli za stajanje u redu, da obavljaju nuždu na javnim mestima, da se omladina samo selfira i vloguje. Možda smo se i mi previše fokusirali na ono loše što ljudi pišu, možda je sve to tačno za neke druge delove zemlje, a možda smo samo imali sreće, ali naše iskustvo je više nego pozitivno.

Nismo nesvesni osnova kineske politike – kao i politike bilo koje zemlje koju smo posetili – ali, kao turisti, putnici, nazovite to kako hoćete, nije naše da osuđujemo ili pružamo političke analize. Ono što jeste na nama je da vam kažemo da je mnogo onoga što ćete naći na stranim portalima neistina, propaganda – ili samo neznanje i nemogućnost prihvatanja ili razumevanja drugačijeg.

Ako imate želju da upoznate delić ove drevne kulture i vidite kako izgleda život u jednoj modernoj svetskoj sili – uz malo pripreme – Kina vas neće razočarati; naprotiv, verovatno ćete kao i mi još na letu nazad početi u glavi da planirate povratak.

Prvo i osnovno – internet

Ako treba da znate samo jednu stvar pre putovanja u Kinu, onda je to da apsolutno morate da nađete način da imate internet. 100% smo sigurni da nam ne bi bilo zabavno u Kini da nismo imali neograničen pristup internetu – imali bismo poteškoće sa plaćanjem, pozivanjem taksija (odnosno Didija, njihove verzije Uber-a) i bilo kakvom komunikacijom sa lokalcima.

Za neke od ovih stvari bismo se još i snašli kačenjem na wi-fi, ali u tom slučaju ne bismo mogli da pristupimo nijednom sajtu ili aplikaciji koje koristimo svakodnevno – Google (mejl, mape, prevodilac, itd.), društvene mreže poput Fejsa i Instagrama, VoIP aplikacije poput Viber-a i WhatsApp-a.

Naime, internet u Kini funkcioniše sasvim drugačije nego kod nas. Postoje brojne zabrane i ograničenja kada je u pitanju pristup popularnim globalnim platformama, a umesto njih, koriste se domaće alternative kao što su Baidu, WeChat, AliPay i druge.

Great Wall of China umesto Great Firewall of China!

Da biste imali nesmetan pristup internetu i zaobišli filtere i blokade, odnosno sistem kontrole interneta koji je poznat kao Great firewall of China, imate 3 opcije:

  • Internet dodatak vašeg mobilnog operatera.
  • eSIM – mobilni internet bez fizičke SIM kartice.
  • VPN – enkriptuje internet saobraćaj i maskira IP adresu.

Iz našeg iskustva, sve ove opcije rade, s tim što treba imati u vidu da Great firewall blokira i gomilu VPN-ova, i to što jedan radi danas, ne znači da će raditi sutra. Ako se odlučite za ovu opciju, obavezno instalirajte aplikaciju na uređaje pre dolaska u Kinu. Da biste imali dobru brzinu interneta, u Kini se konektujte na fizički najbliže servere (Koreja, Japan, Hong Kong, itd.).

Mi smo isprobali par VPN-ova u Kini i svi si radili, ali ih nismo koristili svakodnevno jer smo imali eSIM na jednom telefonu i internet dodatak na drugom. Od ove dve opcije, obe su bile dobre, s tim što nas glas definitivno ide eSIM-u (eSIM bismo instalirali na oba telefona, ali jedan ne podržava ovu funkciju).

Mi smo uzeli eSIM preko Trip.com – dobili smo broj iz Hong Konga u kome nema internet restrikcija, a 2 GB brzog interneta dnevno za 14 dana smo platili $12. Ovo je duplo jeftinije nego što smo platili internet dodatak koji je sve ukupno za 2 nedelje imao ograničenje od 3 GB. eSIM možete da instalirate kod kuće pošto se plan neće aktivirati dok ne sletite u Kinu i ne aktivirate ga.

Vaši najbolji prijatelji u Kini – aplikacije!

Internet je samo jedan deo slagalice koja olakšava put u Kinu; drugi su aplikacije! Evo koje aplikacije toplo preporučujemo da instalirate pre putovanja:

  • WeChat – koristi se za plaćanje, od hotela do ulične hrane, naručivanje Didi-ja, dopisivanje i prevođenje. Obavezno pre puta povežite bankovnu karticu i uradite verifikaciju identiteta.
  • AliPay – ima sve iste fukcije kao i WeChat. Isto treba povezati karticu i verifikovati identitet.

Obe aplikacije imaju još mnogo funkcija, ali vam kao strancu većina neće trebati. Mi smo koristili obe aplikacije, AliPay većinski za plaćanje, WeChat za naručivanje Didi-ja.

Net je neophodan u Kini!

WeChat je još koristan za registraciju posete turističkim atrakcijama, ali ovo nije uvek dostupno strancima. Mi smo registrovali posetu Tjenanmen trgu, mada možda nismo morali jer smo svakako imali ulaznice za Zabranjeni grad (koje takođe mogu da se kupe preko WeChat-a, a koje smo mi bukirali preko Get Your Guide da ne bismo ostali bez njih i da ne bismo morali da ih kupujemo u Kini jer su dostupne za prodaju samo 7 dana pre dana posete).

Preko AliPay-a postoji mogućnost i generisanja metro kartica, ali ova funkcija nije uvek dostupna strancima – mi smo uspeli da generišemo kartice na jednom uređaju, ali na drugom nismo.

Mi smo koristili Get Your Guide za većinu ulaznica u Pekingu:

Powered by GetYourGuide

Ove dve aplikacije – ili makar jedna od njih – su apsolutno neophodne. Nije tačno da u Kini nigde ne primaju keš, makar na turističkim mestima koje smo mi posetili, ali aplikacije znatno olakšavaju plaćanje svugde.

Izuzev ove dve aplikacije, savetujemo još da instalirate:

    • Aplikaciju za prevođenje – mi smo koristili Google Translate. Iako bolja nego prevodilačke opcije u WeChat-u i AliPay-u, ni ona se nije pokazala preterano pouzdanom u aktivnom korišćenju, ali nam je svakako značila.
    • Metroman – mapa svih metro stanica u preko 50 kineskih gradova, red vožnje i planiranje ruta.
    • Trip.com – preko ove aplikacije možete da kupite avio karte, rezervišete ili kupite vozne karte, bukirate smeštaj, uzmete ulaznice i nađete ture. Mi smo je koristili da kupimo avio karte od Pekinga do Čongćinga i od Čongćinga do Šangaja, da rezervišemo vozne karte od Šangaja do Pekinga (rezervišemo jer karte zapravo mogu da se kupe samo pola meseca pred put), da uzmemo ulaznice za neke atrakcije po Čongćingu i da kupimo eSIM.

Imajte u vidu da preko Trip.com ne možete da se čekirate za let. Pošto je za čekiranje ponekad neophodan kineski broj telefona – kažemo ponekad jer ne možemo znati kako funkcionišu sve avio kompanije koje saobraćaju u Kini, ali za China Eastern i Southern treba – mi nismo uspeli da se čekiramo onlajn. Srećom, čekiranje je moguće brzo i bezbolno uraditi na aerodromima.

Život u budućnosti

Da se odmah ogradimo, naravno da smo svesni da je Kina ogromna zemlja i da sigurno ima mnogo nerazvijenih ili makar manje razvijenih mesta, ali gradovi koje smo gledali pre puta i one koje smo na kraju posetili su izuzetno moderni, sređeni i funkcionalni.

Čovek bi, s pravom, pomislio da gradovi u kojima živi 10-20 miliona stanovnika imaju raznorazne izazove – i sigurno su ih i imali, ali su ih bogami veoma dobro prevazišli.

Šangaj! Vau!

Futuristički neboderi načičkani jedni do drugih, putevi sa mali milion trasa, vozovi koji idu 350 km/sat, savršeno uređene javne površine, neki od najdužih metro trasa na svetu…sve to je kineska realnost.

Čongćing je najluđi grad u kom smo ikada bili, takozvana sajber pank prestonica Kine koja izgleda kao da je deo sci-fi filmova, u kojoj ima na desetine super dugačkih mostova samo u centru grada, gde jedna od glavnih atrakacija podseća na umetničko delo Hajao Mijazakija, gde voz prolazi usred stambene zgrade i gde je jedan od popularnijih trgova zapravo krov zgrade od 22 sprata. Ovo je samo mali deo onoga šta se dešava u ovom suludom, haotičnom, fascinantnom megagradu.

Čongćing.

Šangaj, jedan od svetskih poslovnih i finansijskih centara, takođe može da se pohvali futurističkom panoramom, samo na uglađeniji, sofisticiraniji način. Taj azijski futurizam se savršeno uklapa sa evropskim delovima grada, oblikujući Šangaj u ono što jeste, super grad i jedan od pravih centara svetske moći.

Peking, s druge strane, održava tradicionalni, imperijalni duh, šireći se izvan carskog centra u futuristički megapolis. Grad u kome se čovek u isto vreme oseća kao da korača kroz slavnu kinesku prošlost i sjajnu budućnost.

Peking, Beihaj park.

Deluje da i običan narod živi dobro. Ljudi su normalno, moderno obučeni, na ulicama ćete retko videti auto koji ide na gorivo, a radnji i restorana verovatno ima više nego što Srbija ima stanovnika.

Već smo rekli da se sve živo obavlja preko aplikacija, a radi su i da prihvate nove tehnologije gde je moguće – evidentno ne samo jer svi živi koriste pametne telefone i jer veliki broj ljudi vozi domaća električna vozila već i jer nije retkost videti robote po hotelima i radnjama.

Roboti u dva različita hotela.

U Kini sigurno nije sve bajno i sjajno, ali ono što smo mi videli bogami ne izgleda nimalo loše.

Kinezi su skroz kul (i par reči o javnim toaletima)

Ako putujete, onda znate da kineski turisti u grupama nemaju sjajnu reputaciju – ali Kinezi u Kini su skroz druga priča.

Prvo da kažemo da, uprkos zaista teško premostivoj jezičkoj barijeri, naše iskustvo sa Kinezima je većinom bilo baš super. Sa kim god da smo imali interakciju, svi su makar pokušali da pomognu – makar jer, kao što rekosmo, jezička barijera je baš ozbiljan problem i nije uvek lako sporazumeti se čak ni pomoću tehnologije.

Sporazumevali smo se rukama, nogama, fotografijama i prevodima, nekad manje, nekad više uspešno, ali bez obzira na ishod komunikacije, svi su bili fini, ljubazni i strpljivi.

Sa gospođama na Tjenanmen trgu.

Nakon putovanja u Kinu, takođe imamo mnogo više razumevanja i za one grupe kineskih turista koje srećemo po svetu – kao što smo mi nailazili na jezičke i kulturne prepreke u njihovoj zemlji, tako i oni nailaze na razne prepreke u drugim zemljama.

Na primer, u Kini je, sasvim logično većina imena ulica, jela, radnji itd. napisana na kineskom – veliki problem za nas. Sigurno je tako i njima u Evropi.

Dalje, u Kini je normalno da u ugostiteljskim objektima nema toaleta. Za nas potpuno neshvatljivo, ali za njih to skroz ima smisla jer imaju javne WC-e na svakih 100 metara (upozorenje: većina su čučavci).

U Hramu neba.

Još samo da ponovimo da sve one gadosti koje ćete možda pročitati o Kinezima ili nisu istina ili su jako preuveličane. Da, viđali smo ljude, uglavnom starije muškarce, kako pljuju po ulici, ali osim toga, nismo prisustvovali nijednoj sceni gde se lokalci ponašaju gore nego bilo koji narod na planeti.

Kinezi jesu skroz kul, i sve i da ima nekih kojih se ponašaju bezveze, to i dalje ne može da definiše čitav jedan narod – preko milijardu stanovnika!

Na kraju, da dodamo da smo sretali Kineze kojima smo mi – pogotovo ženski deo ovog dvojca – bili izuzetno zanimljivi i koji su nam prilazili da se fotkaju. Šteta samo što nismo sa njima zapravo mogli da prozborimo koju!

Spremite se na gužve!

Niko ko otputuje u Kinu ne može realno da očekuje da neće biti gužve. Ako idete sa tim očekivanjem, gotovo sasvim sigurno ćete biti razočarani. Ali dobra vest je da su gužve (uglavnom) koliko-toliko podnošljive – slično kao na drugim veoma popularnim destinacijama po svetu.

Gužve naravno zavise od popularnosti atrakcije; što popularnija, to će biti više ljudi, kad god da dođete. Na primer, mi smo se nacrtali na ulazu u Zabranjei grad pre otvaranja…i istu ideju je imalo još jedno tri miliona Kineza! S druge strane, na nekim mestima, poput Kula bubnja i zvona u Pekingu, smo bili maltene sami.

U Čongćingu je maltene svugde bilo ovako.

Sve ovo je skroz logično, ali ono što baš treba imati u vidu je da u Kinu – zemlju u kojoj je najveći broj turista lokalan – nikako ali nikako ne treba ići tokom njhovih velikih festivala.

Tokom ovih festivala, poput Kineske nove godine i Festivala sredine jeseni, Kinezi imaju neradne dana i dosta putuju po zemlji. To znači da je dosta teže kupiti bilo kakve karte za prevoz, ali i takođe da su gužve nepodnošljive.

Mi smo bili u Čongćingu tokom Zmajevog festivala (Dragon Boat), i možemo vam reći da nije bilo nimalo prijatno. Kada smo kupovali avio karte, pročitali smo da ovaj festival nije toliko popularan i da ne bi trebalo da budu strašne gužve; međutim, prvi dan festivala je ujedno bila subota, i po gradu smo bukvalno jedva hodali. Osećaj je bio kao da smo na nekim masovnim demonstracijama ili ogromnom muzičkom festivalu.

Jedno sasvim obično veče u Kini.

Doduše, gužve su bile stravične i nakon festivala na pojedinim jako popularnim atrakcijama, ali one tokom festivala su zaista previše.

Imajte u vidu da kineski festivali nemaju fiksan datum, tako da obavezno pogledajte kada se padaju pre nego što kupite avio karte.

Kina je izuzetno bezbedna zemlja

U poređenju sa mnogim drugim zemljama, Kina je jedno od najsigurnijih mesta za turiste. Bez ikakvih bojazni možete da šetate noću i koristite javni prevoz, a navodno je velika verovatnoća da ćete zaboravljeni predmet naći na istom mestu gde ste ga i ostavil.

Što se tiče sitnog kriminala i prevara, džeparenje nije skroz iskorenjeno, ali se dešava dosta retko. Prevare koje ciljaju turiste, poput takozvane čajne prevare (neko vas pozove na čaj i onda vam to naplati mnogo više), su malo češće, ali njih je lako izbeći uz malo zdravog razuma i opreznosti.

Mi se ama baš nijednog trenutka nismo osećali nebezbedno – bilo nam je nelagodno u gužvi tokom prvog dana Zmajevog festivala, ali ne jer smo se plašili sitnog kriminala već zbog ogromnog broja ljudi oko nas u svim pravcima.

Policije ima svugde.

Međutim, čak iako vam nije lagodno u ogromnoj masi ljudi, dobro je znati da policija ipak vrši kontrolu mase, preusmeravajući ljude na razne strane.

A kad smo kod policije, ima ih bukvalno na svakom turističkom mestu. Videćete ih kako kontrolišu masu ili saobraćaj, pregledaju dokumenta, patroliraju ulicama, posmatraju dešavanja iz visokih stolica ili specijalizovanih mini-stanica.

Osim jake policijske prisutnosti na skoro svim mestima na kojima smo bili, još jedna stvar uveliko doprinosi bezbednosti – kamere! Kamere su apsolutno svugde, i kad kažemo svugde, stvarno su svugde!

Kamere na Tjenanmen trgu.

U Kini vlasti ne tolerišu nered nikakve vrste, tako da turisti stvarno mogu da odahnu po tom pitanju.

Jedino na šta treba obratiti pažnju je saobraćaj. Vozači često ne daju pešacima prednost, a ni zeleno svetlo nije garancija da je bezbedno preći. Skutera ima baš mnogo i deluje kao da za njih ne važe saobraćajna pravila. Naš savet je da ili budete jako oprezni kada prelazite ili se prišljamčite nekoj većoj kineskoj grupi i zajedno sa njima pređete ulicu.

Kontrola stanovništva

Jedan od glavnih razloga zašto je Kina toliko bezbedna je što vlasti vrše veoma strogu kontrolu stanovništva.

Ako vas iole zanima politika, znate da je kinesko društvo daleko od demokratskog. Naime, Kina je jednopartijska država kojom upravlja Komunistička partija Kine (KPK). To znači da ne postoje višestranački izbori kao u zapadnim demokratijama, već se celokupna politička moć nalazi u rukama jedne partije. Predsednik države, generalni sekretar partije i vrhovni komandant vojske, tri najvažnije funkcije u državi, se već decenijama nalaze kod iste osobe, što dodatno učvršćuje centralizaciju vlasti.

Mao Cedung na ulazu u Zabranjeni grad.

Već smo rekli da je internet strogo regulisan i cenzurisan, a pored toga su i mediji i sloboda govora ograničeni. Većina medija je državna ili pod striktnim nadzorom, a kritike na račun vlasti, naročito na netu, mogu dovesti do uklanjanja sadržaja, gašenja naloga ili novčanih i zatvorskih kazni.

Jedna od najpoznatijih tema o kojoj nema javne diskusije u Kini jeste događaj na Trgu Tjenanmen iz 1989. godine, kada su prodemokratski protesti ugušeni silom. O tome se ne uči u školama, ne pominje u medijima i ne može se pronaći na kineskom internetu – pokušaj pretrage pojma na kineskom jeziku jednostavno ne daje rezultate. Mlađe generacije često uopšte nisu svesne da se nešto važno dogodilo, jer su informacije sistematski uklonjene iz javnog narativa.

Spomenuli smo već da su kamere svugde. Kina ima jednu od najnaprednijih i najrasprostranjenijih mreža za video nadzor na svetu – ove kamere koriste veštačku inteligenciju i prepoznavanje lica kako bi pratile kretanje ljudi, registarske tablice i druge podatke u realnom vremenu.

Zvanično, nadzor služi za održavanje bezbednosti, borbu protiv kriminala i efikasno upravljanje gradovima. U praksi, ovaj sistem omogućava i veću kontrolu nad građanima, naročito u kontekstu političkih aktivnosti, okupljanja ili izražavanja mišljenja koje nije u skladu sa zvaničnim stavovima partije.

Takođe, postoji sistem poznat kao „sistem društvenog kredita” koji se testira i primenjuje u pojedinim delovima zemlje. On ocenjuje ponašanje građana, od plaćanja računa do ponašanja u javnosti, i može uticati na pristup uslugama poput putovanja, zajmova ili zapošljavanja.

Ovaj sistem zaista zvuči distopijski, ali makar za sada, većina običnih građana ne oseća njegove efekte – još uvek ne postoji jedan jedinstveni sistem društvenog kredita koji važi za sve građane Kine. Umesto toga, različite lokalne vlasti i kompanije testiraju svoje verzije ocenjivanja, najčešće za poslovne subjekte, a ne za pojedince. Ipak, sama ideja postojanja ovakvog sistema je prilično zastrašujuća.

Od jeftine fabrike do svetske sile

Šta god mislili o političkom sistemu unutar Kine, ono što niko ne može da porekne je da je zemlja postigla izuzetno brz ekonomski razvoj, da su kolosalni infrastrukturni projekti izgrađeni u rekordnom roku i da stvari funkcionišu izuzetno dobro u društvu sa ogromnim brojem stanovnika i velikim regionalnim razlikama.

Pre samo nekoliko decenija, Kina je važila za zemlju jeftine radne snage i fabričke proizvodnje za strane brendove. Danas je druga najveća ekonomija sveta, predvodnik u veštačkoj inteligenciji, svemirskim programima, železnici i infrastrukturi, i nezaobilazan igrač u globalnoj politici.

Panorama Šangaja.

Sve je počelo krajem sedamdesetih godina prošlog veka, kada je Kina pod vođstvom Denga Sjaopinga započela ekonomske reforme koje su za cilj imale privlačenje stranih investicija i izvoz. Zbog niske cene rada i ogromne radne snage, multionacionalne kompanije su počele da premeštaju proizvodnju u Kinu i zemlja je ubrzo postala fabrika za čitavu planetu.

U isto vreme, Kina je strateški ulagala u industriju, infrastrukturu, obrazovanje, istraživanje i tehnologiju – ubrzano prelazeći put od zemlje poznate po kopiranju stranih rešenja do svetskog centra inovacija.

Na trgu koji je zapravo krov zgrade od 22 sprata u neverovatnom Čongćingu.

Domaće tehnološke kompanije kao što su Huawei, Xiaomi, Alibaba, Pinduoduo/Temu i Tencent više nisu samo izvođači zapadnih ideja, već ozbiljni konkurenti koji postavljaju globalne standarde. Osim toga, Kina danas učestvuje i u inostranim infrastrukturnim projektima, daje kredite državama u razvoju i postaje ključni partner mnogim zemljama širom sveta.

Ukratko, Kina za manje od pola veka prešla put od ruralne, zatvorene zemlje do ekonomske, političke i tehnološke supersile. Iako naravno da i Kina ima svoje probleme i izazove, poput nejednakosti, demografije i odnosa sa zapadom, činjenica je da bez nje danas nema ozbiljnog razgovora o globalnoj ekonomiji, tehnologiji ili budućnosti sveta.

Cene su očekivano niže nego kod nas

Cene u Kini su sasvim pristojne i uglavnom niže nego kod nas. Nije sad da je baš sve džabaluk, ali, recimo, za 50 EUR dnevno možete da jedete sva tri obroka, vozite se svugde taksijem (Didi-jem), platite ulaznice za atrakcije i kupite suvenire – mnogo više nego što možete za iste pare kod kuće (ili u bilo kom evropskom gradu).

Hrana može da se kupi maltene na svakom ćošku, i može da se bira između hala sa gomilom štandova ili klasičnih restorana. Prosečan obrok je oko 4-5 EUR. Didi je izuzetno jeftin, i mi smo ga koristili non-stop za obilazak gradova, a vožnju smo retko kad platili više od 2-3 EUR (izuzev vožnje do aerodroma, koje su znatno duže, i koje smo platili 15-20 EUR).

Hrana u Kini je jeftina i ponekad ukusna!

Cene atrakcija su uglavnom simbolične i retko kad prelaze 5 EUR, a suveniri se kreću od 1-2 EUR za sitnice poput magneta do 5-10 EUR za ostale klasične suvenire (majice, kape, figurice, lepeze, itd.). Naravno, ima i skupljih suvenira – mi smo ručno rađenu sliku platili oko 50 EUR, a ogrlicu od bisera 90 EUR.

Što se tiče hotela, tu zaista ima ogroman izbor za svačiji džep. Mi smo hotel u starom gradu Šangaja platili 277 EUR za 4 noći, u Pekingu smo bili smešteni blizu glavne pešačke ulice, a 5 noći smo platili 360 EUR, a u Čongćingu smo bili u Hiltonu za 232 EUR za 4 noći. Ima i jeftinijih smeštaja, ali mi smo ciljano birali hotele, da bismo imali recepciju 24/7 i u nadi da će osoblje hotela moći bolje da nam pomogne u slučaju bilo kakvog problema.

Ovde možete da pogledate ulaznice i ture po Kini (besplatno otkazivanje do 24h pre aktivnosti):

Najskuplja stavka je naravno avio karta do Kine. Dobra vest je da Air Serbia ima direktan let do Šangaja, a iako su cene karata uglavnom više nego što bismo mi voleli, povremeno mogu da se nađu na promociji. Mi smo platili povratnu kartu 580 EUR po osobi.

Od Šangaja do Pekinga smo putovali takozvanim bullet vozom, a karte smo platili $97 po osobi. Od Pekinga do Čongćinga smo putovali avionom za oko $137 po osobi, a od Čongćinga do Šangaja smo isto leteli, za oko $144 po osobi.

Još par stvari koje treba znati

  • Nosiocima srpskog pasoša nije potrebna viza za ulazak i boravak do 30 dana. U avionu ćete dobiti da popunite formular sa osnovnim ličnim informacijama i podacima o boravku u Kini.
  • Obavezno nosite pasoš svugde sa sobom. Može vam trebati za ulaz na atrakcije (ili kao ulaznica ili kao deo bezbednosne provere), a i svakako treba imati dokumenta sa sobom u stranoj zemlji.
  • Većina hotela i ugostiteljskih objekata ima utičnice koje podržavaju više vrsta utikača, uključujući i evropske. Ako idete u manje razvijene krajeve, sela ili starije hotele, možda će vam trebati adapter.
  • Voda sa česme nije dobra za piće, ali je okej prati zube njom.
  • Počnite da vežbate da jedete štapićima još kod kuće! Ne morate, naravno, ali retko gde će imati da vam daju viljušku i nož.
  • Već smo rekli da su javni WC-i čučavci, ali još treba znati da u većini nema toalet papira. U toaletima kod većih atrkacija još i može da se nađe (kod lavaboa, ne u samim kabinama), ali za svaki slučaj nosite sa sobom maramice. U dobrom delu toaleta ima tečni sapun.
  • Upaljače je zabranjeno uneti na dosta turističkih atrakcija, u vozove i na aerodrome. Ispred ulaza uglavnom imaju mesta gde se ostavljaju upaljači, a kod izlaza mesto gde možete da ih uzmete.

To bi bilo to o Kini! Ako imate neka pitanja ili smo nešto zaboravili, ostavite komentar. Ako vam se sviđa naš blog, zapratite nas na Instagramu i tako pružite podršku ovome što radimo. Hvala na čitanju – do sledećeg putopisa!

 

4 Komentara na “Šta treba znati pre putovanja u Kinu

  1. Draga Kaća i Marko,
    Samo želim da vam se zahvalim na divnom i inspirativnom putopisu o Kini.
    Sve najbolje, Svetlana

  2. OBOŽAVAM DA čitam vaše vlogove, ali ovaj mi je OMILJEEEEEEEEEEN DO SADA! Deluje fantastično!!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *