Amsterdam ima više kanala nego Venecija, najviše kulturnih atrakcija po glavi stanovnika na svetu i više bicikala nego stanovnika — a ipak, ono što posetioce najviše intrigira nema veze ni sa večitom borbom Holanđana sa Severnim morem, ni sa istorijom koja počinje oko jedne brane u 12. veku, ni sa nizozemskom umetnošću, ni sa arhitekturom iz Zlatnog doba zemlje.
Verovatno zato što su u većini sveta zabranjeni, prostitucija i droga su ono zbog čega je Amsterdam postao evropska prestonica zabave, mesto koje privlači na hiljade i hiljade turista kojima su glavne tačke interesovanja u gradu prostitutke koje mame mušterije iza crveno (ili plavo) osvetljenih prozora i kofi šopovi u kojima sasvim legalno mogu da konzumiraju marihuanu dok više ne znaju gde su.
Istini za volju, čak i oni turisti koji nemaju nikakvu nameru da se bliže upoznaju sa damama noći ili da uživaju u lakim drograma vrlo rado obilaze De Valen, amsterdamsku četvrt crvenih fenjera. Prestonica Holandije je toliko postala sinonimna sa crvenim fenjerima i marihuanom da će retko koji turista da propusti priliku da vidi kako to sve stvarno danas izgleda.
Ali hajde da krenemo od početka.
Kratka istorija prostitucije u Amsterdamu
Prostitucija u Amsterdamu je stara skoro koliko i sam grad ili makar De Valen, prvobitno gradska luka koja je zajedno sa dolaskom mornara postala i mesto okupljanja prostitutki. Mnoge žene koje su tada nudile seks u zamenu za novac su zapravo bile udovice mornara koji su poginuli na moru, okrećući se najstarijem zanatu da bi mogle da izdržavaju svoju decu.
Tokom srednjeg veka, prostitucija u Holandiji nije bila legalna, ali se itekako tolerisala. Iako je prostitucija bila sramno zanimanje i prostitutke nisu bile zaštićene nikakvim zakonima, gradski oci u Amsterdamu nisu pokušali da je zabrane, smatrajući je neophodnom u velikim trgovačkim i lučkim gradovima.
Tolerisanjem prostutucije, vladajući sloj je hteo da zaštiti poštene žene i spreči silovanja i druge kriminalne aktivnosti. Međutim, sve se promenilo u 16. veku, sa španskom okupacijom i porastom broja protestanata.
Naime, crkva i vlast su tada bile neodvojive — i ono što je crkva posmatrala kao greh, država je posmatrala kao zločin. Naravno, ono što je većini bilo zabranjeno je nekima bilo dozvoljeno, pa su određene državne sluge mogle da drže bordele.
Pokušaji da se prostitucija strogo reguliše su prestali nakon Holandske revolucije, kada je zemlja osvojila nezavisnost, prešla u kalvinizam i doživela potpuni ekonomski i kulturni provcat.
U narednim vekovima, prostitucija je ostala zabranjena, ali vlast nije dirala prostituke niti zatvarala bordele. S druge strane, prostitutke su u tom periodu živele i radile u očajnim uslovima, neretko ostajući trudne ili sterilne usled polnih bolesti.
Situacija se promenila sa Napoleonovim osvajanjem Holandije. Da vojnici ne bi zakačili polno prenosive bolesti, prostitutke su morale da se registruju i idu na redovne medicinske preglede.
Mere koje su preduzete radi zaštite francuskih vojnika nisu dugo potrajale, ali su narednih decenija Holanđani i sami počeli da regulišu prostituciju na sličan način.
Čitav 19. vek su obeležili pokreti koji su bili protiv regulisane prostitucije da bi naposletku početkom 20. veka držanje bordela bilo zakonski zabranjeno. Zanimljivo, sama prostitucija nije bila zabranjena.
Bez bordela, prostitutke su morale da počnu da rade po ulicama. Sredinom 20. veka, vlast je zabranila uličnu prostituciju, onemogućivši damama noći da mame mušterije sa vrata ili u okolini Stare crkve u De Valenu, tada najpopularnijeg okupljališta seks radnica.
Prostitutke su onda počele da nude seksualne usluge iza prozora i staklenih vrata. U početku su zavese morale da budu skroz navučene na prozorima, da bi se postepeno sve više i više širile i na kraju ostale sasvim razgrnute, sve do momenta kada prostitutka ima mušteriju.
Četvrt je tada i dobila nadimak crvenih fenjera, zbog crvenih svetala koja su mušterijama služila kao znak da se iza zavese nalazi prostitutka.
Vremenom je u De Valenu bilo sve više i više prozora koji su sve manje i manje bili prekriveni zavesama, pogotovo nakon pojave seks putovanja tokom druge polovine 20. veka, kada su holandski makroi počeli da dovode Tajlanđanke i Filipinke u zemlju, obećavajući im velike zarade. Potom su u Holandiju došle seks radnice iz Južne Amerike, Afrike i Istočne Evrope.
I na kraju dolazimo do 1988. godine, kada je prostitucija postala legalno zanimanje u Holandiji. 2000. godine su i bordeli, sada već decenijama tolerisani i od strane vlasti i lokalnog stanovništva, postali potpuno legalni.
Prostitucija u Amsterdamu u 21. veku
Danas u Amsterdamu ima oko 300 prozor-bordela iza čijih stakala veoma oskudno obučene prostitutke na različite načine predstavljaju svoje talente i čekaju mušterije.
Iako većina prostitutki iznajmljuje zastakljenu prostoriju od vlasnika bordela, svaka žena koja ovde radi je preduzetnica koja sama određuje kako i kada će raditi i koliko će naplaćivati za koju uslugu, s tim da je minimalna cena rada 50 evra.
Kao i svi preduzetnici, neke prostitutke zarađuju bolje, neke lošije. Kada je dobra noć, seks radnica može da uzme i preko 1,000 evra. Međutim, prosečna zarada po smeni je između 200 i 600 evra.
Naravno, ovo nije čista zarada jer seks radnice u De Valenu moraju da iznajme prostor za rad, plate obezbeđenje i čišćenje i izmire obaveze prema državi, kao i svi drugi preduzetnici.
Zakup prostorije košta u proseku 165 evra po danu, tj. smeni. Prozori se izdaju u dve ili tri smene, s tim da je zakup noćne smene najskuplji i kreće se oko 200 evra po danu.
Osim rada iza prozora, prostitutke u Holandiji još mogu da rade u seks klubovima, tj. velikim bordelima, u salonima za masažu, kod kuće i kao pratnja.
Što se tiče bezbednosti prostitutki u zemlji, vlada je prvobitno legalizovala prostituciju upravo zbog sigurnosti žena u seks industriji. Sledeće mere su sprovedene radi veće bezbednosti seks radnica:
- Sve prostitutke moraju da budu registrovane u holandskoj priverdnoj komori. Nakon registracije, radnice dobijaju dozvolu sa registraskim brojem i fotografijom. Na dozvoli nema imena ili drugih ličnih podataka. Mušterije su dužne da provere dozvolu prilikom dogovaranja usluga.
- U Amsterdamu je starosna granica za bavljenje prostitucijom 21 godina. U nekim delovima zemlje devojke mogu da se bave najstarijim zanatom već sa 18 godina, ali se radi na tome da se granica podigne na 21 godinu u čitavoj Holandiji.
- Prostitutke mogu da odbiju bilo kog klijenta iz bilo kog razloga. One same određuju koje usluge će nuditi i po kojoj ceni.
- Iako prostitutke mogu same da određuju i radno vreme, ne smeju da rade duže od 11 sati dnevno.
- Sve prostorije u De Valenu imaju kamere i dugmad za paniku. Osim privatnog obezbeđenja u bordelima, u četvrti stalno patroliraju policajci, uglavnom u civilu.
- Vlast je obezbedila besplatno testiranje na polno prenosive bolesti za seks radnice u Holandiji — iako samo testiranje nije obavezno.
Iako sve ovo do sad deluje sjajno, seks industrija u Amsterdamu je nedugo nakon legalizacije počela da posrće, pre svega zbog povećanja broja žrtva trgovine ljudima u zemlji, kojih po nekim procenama ima više od 6,000 na godišnjem nivou.
Sumnjajući da su mnoge žene u De Valenu naterane u prostituciju i da se u četvrti odvijaju mnogobrojne kriminalne aktinovsti, vlast je 2009. godine u Amsterdamu predstavila projekat 1012, pokušaj da se suzbije kriminal u četvrti crvenih fenjera koji nije bio ništa drugo nego džentrifikacija oblasti.
Vlada je tada pokupovala kuće u De Valenu i pozatvarala preko 100 prozorskih bordela, ne uradivši praktično ništa po pitanju trgovine ljudima i nateravši mnoge prostitutke da posao potraže u drugim gradovima ili skroz pređu u ilegalu.
Sa porastom turista u Amsterdamu, budućnost seks radnica u gradu je neizvesnija nego ikad. Naime, usled ogromnog broja turista koji dolaze u četvrt svakodnevno, ne da plate za seks nego da bulje u prostitutke, gradska vlast je rešena da menja stvari u De Valenu.
Gradonačelnica Amsterdama Femke Halsema je navela da su promene neophodne jer su seks radnice postale turistička atrakcija i jer postoji sve veća bojazan da su prozori u De Valenu samo paravan za kriminal. Gradske vlasti trenutno razmatraju 4 rešenja za četvrt crvenih fenjera:
- Najjednostavnije i naizgled najlogičnije rešenje je da se prosto navuku zavese na prozore, čime bi se smanjio broj turista koji stvara gužvu u oblasti i tera prave mušterije.
- Drugi predlog je da se zapravo dozvoli otvaranje novih bordela u četvrti, što bi smanjilo gužve jer ne bi sve prostitutke bile smeštene na relativno malom prostoru.
- Treća ideja je da se zatvore neki bordeli u De Valenu i da se drugi otvore u drugim delovima grada.
- Poslednji i najekstremniji predlog je da se De Valen u potpunosti izmesti negde van centra grada.
Ukoliko bi došlo do otvaranja novih bordela, bilo samo u De Valenu ili širom grada, to bi otvorilo mnogo prostora za rast industije koju vlast želi da drži pod kontrolom. Takođe, premeštanje prostitutki u druge delove Amsterdama bi dovelo do negodovanja tamnošnjeg stanovništva. Premeštanje bordela van centra bi neminovno dovelo i do manje mušterija i samim tim manje novca za prostitutke, koje bi se onda možda okretale mutnim poslodavcima koji mogu da garantuju više para.
Ostaje da vidimo kako će se dalje odvijati priča o prostituciji u Amsterdamu, ali jedno je sigurno — ma koju odluku vlast donela, to sigurno neće dovesti do smanjenja broja žena koje rade u seks industriji, makar ne u bliskoj budućnosti.
A da je potrebno neko novo rešenje za dame iz amsterdamske četvrti crvenih fenjera — jeste.
Nastali kao odgovor na zabranu ulične prostitucije, mini-bordeli u De Valenu su relikti prošlosti koji su u cilju normalizacije ili čak popularizacije najstarijeg zanimanja na svetu samo još više ponizili već ponižene žene koje iz jednog ili drugog razloga sede iza izloga poput komada mesa i čekaju da se od hiljadu i hiljadu njih koji prošpartaju pored pojavi jedan koji zapravo nije zalutao u četvrt.
Da, možda je većina njih tu jer je to najlakši način da zarade novac, ali neke od njih su tu jer nisu imale drugi izbor. Još užasnije, neke su tu protiv svoje volje.
Istina, neće prostitucija, bilo legalna ili nelegalna, nestati ako nestanu ovi ili bilo koji bordeli u Amsterdamu, ali možda je vreme da se zatvore zastori na prozorima u De Valenu, bilo bukvalno, bilo metaforički.
Marihuana u Amsterdamu
Isto kao što su bili svesni da će prostitucija postojati šta god država uradila, Holanđani su znali i da nema šanse da se skroz iskoreni upotreba droga, pogotovo kada su se hipici pojavili u zemlji tokom 60ih godina prošlog veka. Isto tako su znali da postoji razlika između takozvanih lakih i teških droga i da je pametnije da na neki način dozvole upotrebu prvih i suzbiju korišćenje drugih.
Rešenje problema je došlo u vidu kofi šopova, specijalizovanih kafića u kojima se uglavnom prodaje isključivo marihuana. Međutim, iako su danas Amsterdam i čitava Holandija poznati po velikom broju kofi šopova u kojima je potpuno normalno kupiti travu, prvi kafići ovog tipa su počeli sa radom prilično bojažljivo, ne želeći da privlače mnogo pažnje.
Prvi kofi šop, Mellow Yellow, je zapravo otvoren 1972. godine kao kuća čaja u Amsterdamu, gde su ljudi osim čaja mogli da kupe travu od dilera koji su se predstavljali kao mušterije. Posao sa marihuanom je toliko cvetao da su kofi šopovi u narednih par godina počeli da se pojavljuju širom grada. Naravno, vlast je itekako bila svesna njihovog postojanja, ali ih je policija ostavljala na miru sve dok su bili iole diskretni i dok nisu pravili nikakve probleme.
Utom je i 1976. godine dopunjen holandski zakon o drogama, Opijumski zakon, a 1980. godine je vlada zvanično objavila da neće krivično goniti dilere kanabisa i hašiša, ukoliko poštuju određena pravila. Dakle, iako droga nije zapravo legalizovana u Holandiji, u zemlji je na snazi politika tolerancije, gde vlast neće kažnjavati prodavce lakih droga.
Kao posledica ovih promena, širom Holandije su krenuli da niču kofi šopovi, koji su sada mogli da posluju bez bojazni od policije. U naredne dve decenije je otvoreno toliko kofi šopova u zemlji da je vlast morala dodatno da reguliše ovu industriju, jasno odredivši pravila njihovog poslovanja.
Od tada, kofi šopovi moraju da se pridržavaju sledećeg:
- Zabranjeno reklamiranje
- Zabranjena prodaja teških droga
- Zabranjena prodaja maloletnicima
- Zabranjena prodaja više od 5 grama kanabisa po osobi
- Zabranjeno je imati više od 500 grama kanabisa na lageru
U 21. veku su donete još neke uredbe koje dodatno ograničavaju rad kofi šopovima. Na primer, u ovim kafićima je strogo zabranjena prodaja alkohola! Dalje, kofi šop mora da bude udaljen od škole minimum 250 metara, što je dovelo do zatvaranja mnogih lokala, uključujući i Mellow Yellow.
Da bi se smanjio takozvani kanabis turizam, mnogi kofi šopovi ne smeju da prodaju travu strancima. Ovo se uglavnom odnosi na pogranične delove zemlje; u Amsterdamu kofi šopovi smeju da uslužuju i lokalce i strance i malo je verovatno da će se stvari uskoro promeniti.
Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa kofi šopovima jeste da oni smeju da prodaju kanabis — ali ne i da ga nabavljaju. Trgovina bilo kakvim drogama je u Holandiji skroz zabranjena, što stvara prilično paradoksalnu situaciju u kojoj se kofi šopovima dozvoljava kupovina i prodaja marihuane u okviru dozvoljenih granica — a dobavljačima zabranjuje uzgoj, uvoz i prodaja. Poslovanje pod ovim uslovima (ili bolje rečeno, očigledno kršenje zakona) je poznato kao backdoor policy.
Još jedna bizarnost vezana za holandski zakon jeste da je u kofi šopovima, u kojima je jelte dozvoljeno pušenje trave, zabranjeno pušenje cigareta, osim u odvojenim pušačkim prostorijama. Ova zabrana je stupila na snagu 2008. godine, kada je pušenje zabranjeno unutar javnih prostora širom zemlje.
Treba napomenuti da upotreba marihuane nije samo dozvoljena u kofi šopovima. U Amsterdamu je dozvoljeno konzumiranje kanabisa i na javnom mestu, dok god se poštuju pravila o 5 grama po osobi. Žitelji Holandije takođe mogu da uzgajaju kanabis kod kuće, doduše sa ograničenjem od 5 biljaka po stanu.
Iako su mnogi kofi šopovi zatvoreni prethodnih godina zbog dodatne regulacije industrije, verovatnoća da će marihuana postati sasvim ilegalna u Holaniji je ravna nuli. Vlast trenutno razmatra najbolji način da se legalizuje proizvodnja kanabisa u zemlji, čime bi i proizvodnja i prodaja marihuane bile potpuno pod kontrolom države. Zvuči neverovatno, ali ovo je zapravo rešenje koje bi svima odgovaralo.
Ukoliko vam se dopada ovaj tekst, značilo bi nam da ga podelite sa prijateljima. Pratite nas na Instagramu i tako dodatno podržite rad našeg sajta. Hvala na čitanju!
Ostavite komentar